Existence of a vampire

Našla sam!...
Riješila sam!...

Ona Lovkinjina krv mi je otvorila oči kako ni sanjala nisam da može... Tek krv, doduše ne krv običnog čovjeka, već Lovca usporenog vijeka, iako ne besmrtnog poput mog, Lovca sposobnosti na tragu vampirskima, ali ipak, tek krv... a toliko... Kao da sam bila slijepa, pa sam progledala... S ničim drugim to ne mogu usporediti.
Jednom ne tako davno, prije kojih dvjesto godina, dok sam još lutala Rusijom, ubila sam svog prvog Lovca. Bio je, doduše, slabiji od ove Lovkinje, ali je poslužio mojoj vježbi, mojoj borbi za golu egzistenciju (o, Bože kojeg se ne usudim zazivati, kako su ti Lovci žilava i tvrdokorna bića!...), mojem učenju... Kad sam ispila njegovu krv, zamaglilo mi se pred očima, zavrtjelo mi se, zacrnilo, kao da ću pasti u nesvijest - iako vampiri ne padaju u nesvijest, samo u dnevni obamrli san... I nisam ga mogla iscijediti do kraja, odustala sam na polovici, ostavivši ga još mlakog tijela, jer je krv bila pregusta i preneobična za moj ukus (hm, čime da to probližim vama smrtnicima, kad se ni sama ne sjećam više dobro okusa ičega osim krvi?...).
Ali sada...
Ispila sam svu krv te Lovkinje, a bila je jača od tog ruskog Lovca... I kad sam se probudila iz svog prvog sna nakon toga, sna koji je bio potreban da se njezina krv integrira u moju, PROGLEDALA SAM. Sve je sjelo na svoje mjesto.

Da bih mogla steći Znanje, trebala mi je njena krv.

Zgrabila sam Kalahove spise i prvim noćnim avionom odletjela u Atenu. I provela sate i sate u špiljama ispod Akropole, dok nisam našla jedno sasvim posebno mjesto, jedino mjesto na svijetu na kojem Kalahovi spisi mogu biti dešifrirani do kraja. (Ne, neću ovdje napisati kako sam ih točno dešifrirala. Neka budem jedina osoba - živa ili nemrtva - na kugli zemaljskoj koja to zna. Kalahu dugujem barem toliko.)
Bar zasad.

Malo sam lutala Europom od tada, jednostavno kako bih svladala to silno oduševljenje koje je divlajlo u meni (kako li netipično jakih emocija za vampira!). Jer kada napravim sve što je potrebno i prođem kroz ritual, bit ću, bez obzira na to što ima znatno starijih od mene, najmoćniji vampir na Zemlji. Znam to.

I to mi je sudbina.
A vampirska zajednica koja je ubila Kalaha upravo zbog ove tajne bit će kažnjena.
Ispaštat će pod petom One čijeg su Stvoritelja uništili.
One koja posjeduje Njegovu Tajnu.

Ovo je bilo... jao... još sva drhtim...

Noćas sam izašla van s namjerom, ah, kojom drugom nego onom uobičajenom, i krenula sam prolunjati zagrebačkim ulicama. Zapravo sam htjela na Trgu pokupiti opet nekog mladog nadobudnog studenta uvjerenog da je neodoljiv ženama kao što sam ja, i nahraniti se kao obično. Od Lovkinje niti traga već danima i noćima, pa sam se odlučila opet malo slobodnije kretati jer, budimo realni, počnem ludjeti kad sam prisiljena prikrivati se. A i onaj boravak u Istri me ubio u pojam, nije bilo teško za primijetiti... Jednostavno mi je trebalo malo gradske vreve, malo života... Jer, naposljetku, uvijek sam, otkako sam nemrtva, voljela grad i njegove čari više od pustinjačkog seoskog života. Krave i koze nisu za mene, da tako kažem. One gradske još nekako. Njih barem kažnjavam za prepotenciju.
I tako sam došla na Trg i počela se prešetavati oko Sata kao da čekam nekoga, snimajući situaciju i dvoumeći se između nekoliko privlačnih... ahm... obroka. Neki lik od svojih četrdesetak godina, čini mi se, prišao mi je i tražio upaljač, pokušao zapodjenuti razgovor, no ja sam bila raspoložena za mladu krv, pa je ubrzo otišao.
A onda sam iza leđa začula pitanje: "Nekoga čekaš?", glasom koji mi je, iako ga nikad još nisam čula, zatutnjao utrobom budeći u meni instinkte divlje zvijeri, skidajući mi mrenu sa zavaranih unutarnjih osjetila. I prije nego što sam se okrenula, znala sam koga ću ugledati.

Lovkinja.

Stajala je ni dva metra od mene podrugljivo se cereći, kao da likuje nad još jednom pobjedom nad mojim vampirskim osjetilima. Milijun misli mi je prošlo kroz glavu, mučna spoznaja da je možda svo vrijeme znala da sam opet u Zagrebu, možda je znala i gdje sam točno, ali nije dolazila, pritajula se, čekajući da obrane mog straha popuste, da zidovi mog opreza opet padnu, i da me opet uhvati nespremnu.
Čudilo me što se opet susrećemo na mjestu punom ljudi. Mogla me dočekati bilo gdje... bilo bi lakše... Mogla me ubiti i na spavanju... (ha, sad barem znam da ni moja nesanica nije bila bez razloga... ipak je ostalo barem nešto u meni što se borilo protiv njene nadmoći, iako ja toga nisam bila svjesna) Ako je mislila da ću se pritajiti samo zato što smo okružene ljudima, na javnom mjestu, varala se, i to grdno. Ja se nisam libila ičega kad bi se moja egzistencija našla u pitanju. Ako sam se mogla hraniti na štakorima, mogu i dići cijeli zagrebački Trg na noge i natjerati sve ljude u paničan bijeg pred čudovišnom ženom s očnjacima, ženom koja zamahom jedne ruke lomi vratove, a krv srče u mlazovima...
No bilo je nešto sportsko u tome... Ovako je igra bila poštenija.

Najviše sam osupnuta ostala sjajem u Lovkinjim očima koji je blistao još jače nego onu noć kad smo se prvi put susrele. Činilo mi se da je nešto osobno u ovom njenom lovu, no nisam mogla naslutiti što - a uostalom, svi Lovci svoju misiju shvaćaju previše osobno.
No bila je tako lijepa... Zurila sam u nju kao zatravljena i, umjesto da pobjegnem ili napadnem, počela sam joj se polako primicati. Željela sam ju dotaknuti, provjeriti svojim ledenim prstima je li joj koža stvarno toliko glatka kako je izgledala, je li taj dugi slap njene kose zaista tako mekan i, naposljetku, koliko je jak taj život u njoj kojeg sam mogla osjetiti kako naprosto pršti iz nje.

Ah, ja i moja opčinjenost Životom koji sam izgubila...
Naivna vampirica...

Nije uzmaknula, pustila me da joj sasvim priđem dok se u prostoru između nas, u neprekinutom pogledu, odvijala neka čudna, mentalna bitka kakvu sam rijetko kad imala prilike voditi. Teško mi je to opisati... samo oni koji imaju neke telepatske moći mogu shvatiti na što mislim.
A kad sam joj sasvim prišla, pogled je postao gust, čvrst; znala sam da se u mojim očima počeo prelijevati srebrni sjaj jer sam joj namirisala krv, a buka udaraca njenog srca mi je odzvanjala u ušima. Željela sam joj ispiti krv, ali tako mi svega, željela sam da mi to ona sama dopusti...
A onda, odjednom, u očima joj je bljesnula mržnja, čista mržnja od koje sam čak i ja, koja sam svojedobno mrzila cijeli svijet, ustuknula - i to mi je spasilo život. Da se nisam maknula, ne bih na vrijeme uočila njen brzi pokret rukom, ne bih spazila bljesak srebra - i umrla bih po drugi put. S tim da bi ovaj put to bio definitivni kraj, ne tek njegova odgoda.
Nakon što sam odbila njen udarac, sve je opet nestalo u magli. Sve se događalo tako brzo, čak i za moje pojmove... završile smo na Gornjem gradu, udarajući jedna po drugoj munjevitom brzinom u jednoj od onih uskih uličica u kojima za divno čudo nije bilo nikoga. Koliko god zastrašujuća bila ta situacija, jer je Lovkinja bila stvarno jaka, na neki način sam čak i uživala u puštanju zvijeri iz sebe, zvijeri koja je čučala pritajena u meni toliko dugo da sam već zaboravila da sam duboko u sebi zapravo tek čudovište, a da je ova lijepa blijeda žena tek varljivi mamac...

U jednom trenutku, čak ni ne znam kako, uspjela sam uhvatiti Lovkinju i stisnuti ju uz sebe, a onda sam odbacila sve civilizacijske maske, zarežala kao da sam vukodlak, a ne vampir, i zarila joj zube u vrat toliko silovito da sam zamalo dosegla kost. zaječala je, ne dospjevši ni vrisnuti, a ja sam joj lomila ruke slušajući krckanje kostiju ispremiješano sa šumom krvi i udarcima srca koji su bili divljački brzi.
O, kako je to bilo dobro!... Toliko dugo nisam do te mjere uživala u hranjenju!... Ne znam, možda je stvar u tome što je bila toliko snažna da sam se zaista morala boriti s njom, a ne poigravati se kako sam to navikla, ili možda u tome što je uvijek bila par koraka ispred mene (a ja MRZIM kad je netko ispred mene!...), ili možda pak u njenom odbijanju mog kratkog sanjarskog sna na Trgu... Ne znam. No znam ovo - iscijedila sam ju do kraja, SASVIM do kraja, i ostavila ju da tamo leži, nimalo ne mareći za to što će ju netko jamačno naći. Uopće me ne zanima.

Nahranila sam se kao rijetko kada... Lovačka krv je stoput slađa od krvi običnog čovjeka, prava poslastica... šteta što j potrošna. Da mi je imati pored sebe nekog Lovca kojeg bih uspjela zaluditi dovoljno da mi bude odan i kome bih mogla piti krv, tu slatku lovačku krv, svaki put kad mi se prohtije!... Ma, sanjarim sada, govorim retorički, a zapravo sam toliko umorna i zadovoljna da vjerojatno i bulaznim...

Opet ne spavam... Ubija me glad... Ne pamtim kad sam ovako umirala od potrebe za krvlju!... Sve ovo me... ubija... muči... Lovkinja i Drevni... samo želim zaspati praznog uma, bez svih tih glasova, tuđih misli koje prisluškujem umjesto da sita spavam... opijena krvlju... Ne, ja se mučim, ja se uništavam, a nigdje nema nikoga tko bi mi pomogao, tko bi me izvukao iz ove noćne more... Nema Kalaha, nema nikog tko bi... tko bi me volio... tko bi u svom srcu našao ljubavi za jednu krvopiju... Arhg, što će mi to uopće?... što će mi sažaljenje, prazni osjećaji... Nema osjećaja do onog što ga budi krv u ustima, vrela i slatka, dok se slijeva niz isušeno grlo, kao u onom vjekovnom ciklusu poznatom još otkako je svijeta...

Kako da preživim ovaj dan?!... Već osjećam kako mi se koža bora, kako mi pulsiraju žile u vratu i čelu, kako svaka stanica mog tijela vrišti, žedna, gladna, umiruća, nemrtva... Da u meni ima bar malo više krvi no što ima, sama bih sebi zabila zube u ruku... no prazna sam, isušena, jer oni bijednici od sinoć nisu bili dovoljno, jer je moj apetit zbog onih prokletih živina kojima sam se hranila u Istri porastao, jer sam nezasitna - a ne usuđujem se pretjerati, ne usuđujem se prepustiti toj novoj, snažnijoj gladi, bojim se privlačiti pozornost, jer teško je, teško je... biti sam... loviti sam... hraniti se... lošom krvlju... oskvarenim umovima...

Ne mogu više!
Ubila bih sada...

Tako mi svih Drevnih, kad navečer izađem, jao onome koga sretnem... Jao njemu, jer čim padne noć, ja ću se hraniti kao nijednom otkako sam u ovom gradu!...

Ovo je prvi put da pišem tijekom dana... no nije prvi put da dan provedem budna, zureći kroz mrak svog sigurnog sanduka u šare na donjem dijelu poklopca, pitajući se kako svijet izgleda vani danju, kakve su boje, kakva je to smrtonosno lijepa svjetlost... Je li nebo vedro? Plavo... Kao more... Ne, ne ono noćno more kakvo poznajem, tamno i prijeteće, već modro kao na svim onim slikama koje čuvam u laptopu, gledajući ponekad taj svijet koji sam mijenjala za vječnu mladost u tami...
Pitam se ponekad je li ijedan od davnih alkemičara makar i sanjao da tajanstveni eliksir mladosti sa sobom nosi takvo odricanje?...
Don`t get me wrong. Ja JAKO volim krv i svoj nemrtvi život. Ono što naše srebrne oči vide u toj predivnoj noći, oku smrtnika je skriveno zauvijek.
No nekad mi nedostaju sve te žive boje... to plavetnilo... Da nema tih slika i, hvala budi Providnosti i ljudskoj domišljatosti, medija poput TV-a i Interneta, čak bi i u mojoj vampirskoj memoriji, inače tako otpornoj i tvrdoj, sjećanje na te boje izblijedilo...

Uh, definitivno si moram naći nekog zanimljivog smrtnika da mi razvedrava ove moje depresivne misli.

No to će morati pričekati dok ne budem sasvim sigurna da mi Lovkinja više nije na tragu. Ona je, naime, razlog zašto ne mogu mirno spavati. Nekako se pribojavam spoznaje da su mi na tragu... Kao da mi nije bila dovoljna potjera moje vlastite vrste, onih Drevnih koji znaju da sam iz Atene odnijela nešto važno. Samo čekam kad će mi zakucati na vrata... kad će se još jedne blistave svijetle oči susresti s mojima... kad će Erina, kao progonjena zvijer, uzmicati natrag u bespuća svog straha... Drhtim u iščekivanju tog dana, i pitam se, pa što jedna mala izgubljena vampirica koja se bori protiv cijelog svijeta, ljudskog, vampirskog i Lovačkog, može protiv svih njih?...

Hm, prije no što se počnem previše sažalijevati, moram si utuviti u glavu jednu nepobitnu činjenicu - možda ću, ako ništa drugo, imati s čim pregovarati. Napredujem s dešifriranjem Kalahovih spisa. Otkako sam razbila šifru, lakše je, no još ima dijelova koje mi je teško prevoditi - samo je Kalahu slično da, iz opreza, unutar šifre postavi još jednu... Čini se da je ritual manje kompliciran nego što sam mislila, no još nisam sasvim sigurna čemu služi. Ako se u njemu zaista koristi Svjetlost, ako to nije moja pogreška u dešifriranju ili neka metafora, ritual je previše opasan da bih ga se usudila isprobavati prije nego budem sasvim sigurna o čemu se radi.
A vremena je ipak sve manje...

Čak su i mjeseci prošli!... Toliko toga... Ne znam naprosto otkud da pustim riječi da teku... Pitam se, gdje je sve pošlo krivo? Gdje sam toliko kobno pogriješila u svojim nečujnim koracima, toliko kobno da sam zamalo stradala upravo od ruke Onih koje sam nesvjesno zazivala... I zar je moguće, zar je ZAISTA moguće da jedna vampirica poput mene duboko u svojoj nutrini zapravo žudi za spokojem ništavila, za prekidom te nemrtve egzistencije, toliko da...
NE! Odlučno odbijam tu misao! Moj je um moja slobodna noć, a u noći svojoj uživam onoliko koliko sam nekoć uživala u sunčevom sjaju i plavetnilu neba... (kako li Sunce izgleda? Gdje je sjećanje na to?... Bože kojeg ne smijem zazivati, zar sam toliko ostarjela?...)

Ukratko, negdje sam pogriješila, nisam još sigurna čime, i dovela Lovce - točnije, jednu usamljenu Lovkinju - na svoj trag koji sam tako pažljivo zametala i prikrivala cijelo vrijeme svog boravka u Zagrebu, odašiljući čak signale ljudskog uma kako bih prikrila svoje, vampirske... Nije loše imati psihovampirske sposobnosti, uvijek sam tvrdila... No kako je moguće da su čak i te moje sposobnosti zakazale? Ne znam...
Lovkinja čije ime nisam uspjela saznati jer je, bojim se, u zatvaranju svog uma još bolja od mene, pojavila se nenadano u jednom klubu koji neću imenovati, u noći punoj raspojasanih mladih ljudi, kad je krv kiptjela ljetnom vrelinom, a sva moja osjetila bila toliko opčinjena tim slatkim zovom posvuda oko mene da nisam ni naslutila, a kamoli osjetila, ono uobičajeno upozorenje u mojoj glavi: "Lovac je u blizini". Zar sam zaista bila tako zaslijepljena tom svojom pomamom za mladom krvi zagrebačkih mladića i djevojaka da nisam primijetila približavanje smrtne opasnosti?... Još uvijek se pitam kako je to moguće jer nikad, ali NIKAD ne silazim s opreza...
Čim je Lovkinja položila ruku na moje rame, stresla sam se, a opasnost je zavrištala svim glasovima koje ljudski um ne može ni pojmiti. Kad su nam se oči susrele, moje tako blistavo svijetle, a njene crnje od noći u kojoj živim, vrijeme je stalo.
Ni sama ne znam kako sam se izvukla. Sjećam se mutno zbrke, vrištanja ljudi, Lovkinje kako ispaljuje svoje srebrne metke koje sam izbjegavala prkoseći svim zakonima gravitacije, ljudske krvi koja me po prvvi put nije mamila dok sam pokušavala sačuvati svoju egzistenciju pred nadmoćnijim protivnikom, a onda - ljetna svježina noćnog zraka, hladnoća Save i ukapanje u muljevito dno gdje sam provela ostatak noći i cijeli idući dan.
Iskreno, to skrovište je bilo toliko bijedno da me čudi što me Lovkinja nije našla. Čak sam jednim dijelom, kad sam se probudila u sumrak, očekivala da ću ju ugledati čim izronim onako prljava i blatnjava, nju, predatora koji strpljivo čeka da njegov plijen izroni, cereći se u iščekivanju svoje velike pobjede... No nije je bilo, a ja sam, slijedeći instinkte i napeto osluškujući okolicu u krugu od pedeset kilometara, krenula prema nekoj divljini gdje je, znala sam sigurnošću, prednost na mojoj strani.

To je bilo prije mjesec i pol. Svo to vrijeme provela sam u samoći usred Istre, mijenjajući skrovišta gotovo svake noći - iznenadili biste se koliko tamo ima mjesta pogodnih za skrivanje progonjenog vampira. Hrana... brrr, kad se samo sjetim... Ono malo ljudi se nisam usuđivala dirati iz straha da time ne ponudim svježi trag svojoj progoniteljici, a krv malih životinja i tek povremeno koje veće... o, svi Drevni, sačuvajte me ikad više prisilne dijete poput ove!...

Nažalost, Kalahove akropolske spise nisam uspjela pokupiti iz njihovog skrovišta jer je moj bijeg bio odveć kaotičan i nestrpljiv, a vrijednost koju im pridajem nije dopuštala da ih tek tako ostavim u Zagrebu, ma kolika opasnost mi tamo prijetila. Zato sam se odlučila vratiti - a kad su moje oči, krvave od manjka ljudske krvi, ponovno ugledale svjetla ovog grada, shvatila sam da ne mogu tek tako otići. Ne još. Osjećaj u meni je previše snažan da bih ga tek tako zanemarila.
Bila su mi potrebna tri čovjeka koja sam iscijedila gotovo do smrti da bih isprala onu odvratnu životinjsku krv iz svog organizma i povratila svoju uobičajenu snagu dovoljno da mogu skenirati okolicu u paničnom hvatanju bilo kakvih signala od Lovkinje.

Sad sjedim u kući čiji su vlasnici na moru - i, sudeći po svemu, ostat će tamo još neko vrijeme. Za prvu ruku, bit će dobro... kasnije ću smisliti nešto drugo. Pokušala sam zamesti trag, odaslati lažne signale, postaviti lažne putokaze, i čini se da je uspjelo, jer ma koliko izoštrena moja čula sad bila, od Lovkinje ni traga. Tko zna na kojem kraju svijeta traga za mnom... no i dalje ću biti iznimno oprezna u svakom svom pokretu, jer još uvijek ne znam kako mi se uspjela toliko približiti bez da ju osjetim - i zbog toga ne mogu biti sigurna da možda upravo sad iz nekog svog čudnovatog prikrajka ne promatra kuću u kojoj se nalazim...

Zadnjih nekoliko noći su bile toliko... zanimljive... da naprosto nisam stizala za laptop. Od trenutka odlaska iz stana, do trenutka povratka pred samu zoru, tako da upravo stignem uletjeti u stan, navući one svoje teške tamnoplave zastore (tako da ako se sunce i uspije probiti kroz rolete, zastori ga definitivno zaustavljaju) i uskočiti u sanduk za koji bi bilo koji eventualni posjetioc, željen ili neželjen, zaključio da je škrinja s odjećom ili nečim sličnim... od početka noći do kraja, sve je velika pustolovina, avantura slatka kao nekad, kad sam tek zakoračila u tu svoju vječnu noć, kad mi je krv bila slađa jer nisam još mogla osjetiti te fine razlike u okusu različitih ljudi... ah...
Zapitala sam se, što je pokrenulo takvu promjenu, takvu iznenadnu sreću - ako je to što vampir može osjetiti uopće sreća... Zapravo ne znam... Možda razlog tome leži u činjenici da sam uspjela razbiti dio šifre u zapisima - jer eto, ispostavilo se da su šifrirani jednom od kreativnih Kalahovih šifri koje sam nekad znala razbijati kao od šale - no sad sam ipak zahrđala, sramote li za vampiricu... Trebat će mi još dosta vremena da odgonetnem sve, ali iz onog što sam dosad uspjela, čini se da je otkrio nešto što je cijelu vampirsku zajednicu jako naljutilo ili zastrašilo... a malo toga nas može zastrašiti, budimo realni i nimalo skromni... Spominje "blještavu krv" ili neku tome vrlo sličnu formulaciju, što zasad ne mogu ni naslutiti što znači, ali hoću, s vremenom hoću...
No u ovom se gradu ipak suočavam s problemima više praktične prirode... Osim jedne već pomalo sumnjičave susjede koja me svaki put kad dolazim kući (a kad se ona budi) promatra s upitnim mislima u glavi (zasad se, kako sam pročitala, dvoumi između toga da sam vjerojatno neka prostitutka i toga da se bavim nekim dilanjem ili tako nečim...), tu je i ta moja kronična usamljenost koju nikakvim zaljubljenim žarom koji ovih noći osjećam ne mogu izbrisati iz sebe... Čeznem za... kućnim ljubimcem. Ali nikako da naletim na nekog - dostojnog...
Noćas, čujem, romori kiša... Jedva čekam da izađem u noć, da ljubim neku novu dušu, nečiji novi život, nečije nevino srce koje će se do ludila zaljubiti u mene i položiti mi sve pod noge, sve što ja neću uzeti jer nisam vampir koji ubija... Ljubit ću, jecati, oduševljena i zaljubljena u svakog od njih, u nadi da će mi barem nečiji um koji budem čitala svakim novim gutljajem otkriti snagu dostojnu da bude moja pratnja...
Previše sam zaljubljena u ljude, više nego što bih trebala biti... previše su mi potrebni, previše mi nedostaju...
Možda još za nas ima nade...

Večeras sam malo požurila s lovom... Toliko je posla preda mnom, a ja uživam u noćnom zraku grada Zagreba i vrebanju jadnika koji po tami kroče sami... Izašla sam iz one faze, ahm, neobične melankolije koja me obuzela prošli put kad sam pisala... makar, relativno je sve kad svoje vrijeme mjeriš stotinama godina... postaneš hirovit... mijenjaš raspoloženja često, brzo... Kažu da su to često rani znakovi vampirskog ludila - no ja mislim da je sasvim normalno da se to događa svima nama koji se ne bismo ni sjećali kako izgleda zalazak sunca da ga ne možemo promatrati snimljenog na TV-u ili u kinu... Kako ne postati sjetan, kad shvaćaš da sve oko tebe prolazi, vene, umire, a ti si vječno tu, kao neumrla moćna sjena, tu si i promatraš svijet kako raste, vrijeme kako prolazi, tekovine i običaje kako se mijenjaju...
Opet postajem nostalgična! Ah... Mislim da ću ostaviti priču o vampirskom ludilu za neku drugu zgodu. Naposljetku, ja o toj temi itekako imam što za reći.
Počela sam pričati... Noćas sam svoje obavila brzo, zgrabila nekog studenta kojeg je bilo dovoljno zamoliti za upaljač (naime, volim glumiti da pušim - osim što daje neku čudnovatu eleganciju koja me fascinira, čini me... ljudskijom, prihvatljivijom ljudskom oku) da bi me poslušno poput psića slijedio u haustor gdje sam ga poljubila malo žešće no što je jamačno navikao - ah, ti studenti, uvijek im je na pameti ili seks ili faks... Ovaj je, pročitah iz njegove krvi, bio FER-ovac, jedan od onih freakova koji žive za kompjuterom... Pomislih, možda bih mogla nešto novo i korisno naučiti od njega o tehnologiji - ali iskreno, misli su mu bile previše dosadne čak i za moj ukus.
Ostavila sam ga ošamućenog, sa dopola zacijeljenim ranama koje će sutra izgledati kao dva ljubavna ugriza, a on će se sjećati samo prelijepe žene u crnom koja ga je poljubila kao nijedna dosad...
Ponekad poželim opet nekog čovjeka uz sebe... Malo svježe krvi voljne davanja, malo svježeg uma koji će se znati meni dostojno izraziti bez da ga moram čitati, malo života u mojoj neživoj blizini... No pronaći nekog takvog pretežak je posao i previše podložno sudbini, a da bih u tome uspjela dok samo spavam i hranim se - i pokušavam dešifrirati te proklete grčke spise koji nadmašuju svo moje znanje i umješnost... Pisani su Kalahovom rukom, sigurna sam, bili su pažljivo skriveni i oštro čuvani, što me uvjerava da skrivaju nešto vrlo važno, moćno - i vjerojatno vrlo opasno.
Krv kola mojim žilama, osjećam ju jednako snažno kao da je tekuća vatra... Plamen koji u meni budi novu žeđ... Voljela bih zadržati se na onom studentu i ne ići dalje... No možda, samo možda, nakon mučenja nad zasad nedokučivom tajnom, pred zoru pođem na još jednu šetnju gradom...

Sinoć sam tako dugo lutala gradom… Nije da nisam mogla naći zadovoljavajućeg čovjeka za nahraniti se, već mi se tako nekako sviđalo trpjeti glad i samo promatrati ljude pored kojih sam prolazila… Mazohistički, znam… Nekad sam sama sebi užasno čudna… kao stranac u vlastitoj vječnoj noći… Ali i taj stranac nekad mora postojati svojom voljom, pogledati svojim očima i nanositi ovoj vampirici bol koju donosi samo neutažena žeđ i nesmiljena glad… Mislim da u svakome od nas postoji taj neki čudni, strani dio koji nas tjera da sami sebe kažnjavamo za stvari koje činimo, za samo svoje postojanje, za život koji ispijamo iz jadnih smrtnika koji nam se nađu na putu…
Nije mi, doduše, jasno zbog čega smo tako okrutni prema samima sebi. Ta ovo je čisto prirodna stvar, stvar hranidbenog lanca, postavke u prirodi prema kojoj se jači hrane slabijima… Ne čine li isto i ljudi kad se hrane životinjama?
Da… Samo, mi smo nastali od ljudi, a hranimo se njima. Hranimo se onim što smo nekoć i sami bili. Kakve li metafore! Kao da ispijamo onu neku nevinost koju posjeduje samo ljudska duša, kakvu smo mi izgubili onog trena kad smo zakoračili u svoju vječnu noć i otvorili se Ljepoti, ali i Smrti…
Možda je neko duboko usađeno kajanje odgovorno za to naše samokažnjavanje… A onda kažu da vampiri nemaju dušu…

Otišla sam predaleko u ovim razmišljanjima. To je nedostatak ovako dugačkog postojanja – imaš previše vremena za razmišljanje, za neku uzaludnu kontemplaciju koja zapravo ne vodi nikamo. Naposljetku, ja se ne bih trebala mučiti ovakvim stvarima. Za razliku od mnogih, ja ne ubijam svoje žrtve (ne da nikada nisam – ali bilo je to u ono rano vrijeme kad je vampir mlad i kad je žedan svega, pa i onog kobnog gutljaja koji nosi Smrt kroz ljudske vene u vampirska usta… sva sreća da sam prekinula s tim hodom u ludilo…), samo popijem par gutljaja od jednog, par od drugog, prekrijem im rane da ne izgledaju tako… očito, i odem dalje.
Zašto se, onda, mučim? Zašto hodam cijelu noć suzdržavajući se i osjećajući kako mi vene na licu izbijaju i kako mi se oči sve jače crvene, dajući mi izgled očajnog narkomana koji pokušava ne uzeti svoju dozu «samo ovu večer»? Ne znam… Možda je autodestrukcija osobina koju dobivaš s tom krvlju… Možda sam ja čudan vampir… A možda tek suzdržavanje od nas čini monstrume – jer već pred zoru, iscijedila sam čovjeka do te mjere da sam zamalo ponovno ubila. Glad je bila prejaka… a moja odluka da ne ubijam preslaba. Zamalo… zamalo sam opet izgubila dušu, kakva god ona bila…

Prošlo je već neko vrijeme otkako sam stigla u Zagreb… Odrediti koliko točno vremena, malo mi je teže, jer se moje vrijeme teško mjeri ljudskim mjerilima, no prošlo je dovoljno da naučim jezik, dovoljno da upoznam one najmračnije kutke u kojima je lagana misija naći izvor hrane, dovoljno da se zadovoljim samotnim lutanjima u kojima malo tko primjećuje sjenu koja se kreće siromašnom noćnom scenom, uvijek sama… Samoća je moje drugo ime i vjerujem da će biti tako uvijek jer je uvijek i bilo tako – a ipak, čak i ja, u svojoj beskrajnoj usamljenosti, ponekad poželim nekoga s kime ću razgovarati, a da taj netko ne postane mojom žrtvom prije no što je razgovor mogao prijeći u nešto što bi se moglo nazvati komunikacijom.
Nije da umirem od želje za društvom pripadnika ljudskog roda, o ne. Osim što, prema najdrevnijem prirodnom poretku zvanom hranidbeni lanac, služe samo kao izvor meni tako dragocjene tekućine, rijetko sam u svom postojanju nailazila na ljude dovoljno britkog uma i dovoljne psihičke snage da bi mogli podnijeti druženje sa mnom. S druge strane, zbog prirode onog što sam donijela sa sobom, a čemu još ni sama ne znam značenja, nimalo ne želim sresti nekoga od svoje vrste.
Zato sam i odabrala upravo ovaj grad… Nedovoljno velik i zanimljiv, po ničemu nije mjesto na kojem bi Erina, poznata upravo po svojoj potrebi da luta ili divljinom u kojoj su jedini tragovi civilizacije tek rijetka ljudska naselja, ili ogromnim gradovima u kojima je život jednako bučan noću kao i po meni zabranjenom danu, boravila. Ovdje me nitko neće tražiti. A čim otkriju, ako već i nisu otkrili, što sam uzela iz podzemnih labirinta Akropole, pokrenut će potjeru za mnom po cijelom svijetu. Znam to sa sigurnošću. Naposljetku, moj je stvoritelj, Kalah, jedan od Drevnih, smaknut upravo zbog tajne koja leži skrivena u slovima koje nikad nisam vidjela, na papiru koji niti gori niti stari niti ga se može poderati… Svi moji dosadašnji pokušaji da dešifriram tekst, propali su – ali uspjet ću u tome, moram uspjeti, zbog Kalahove uspomene, zbog moći koje je posjedovao samo on i zbog cijele zadrte vampirske zajednice…
Budućnost je došla brže nego što smo se čak i mi, Vječni, nadali. Ne snalaze se svi u njoj dobro kao ja.
Otkud mi potreba da pišem… i to još na najmasovnijem novom mediju… Što prije razbijem predrasude i uvjerenja o nama koje vladaju u ljudskoj rasi, to ću prije možda naći saveznike u toj borbi koja mi predstoji… možda… tko zna… Možda je stvar samo u komunikaciji za kojom toliko čeznem… Možda i samo izazivam sudbinu. Možda mi pošalje Lovce, a možda i nekoga tko će mi biti od pomoći.
A možda samo želim dati do znanja da POSTOJIM, da je moj svijet prisutan i stvaran unatoč tome što toliki ljudi u njega ne vjeruju… možda…